Smjenjuju se, tako, reminiscencije na djetinjstvo i roditelje, opisi susreta s raznim poznatim, javnim i poimence spomenutim osobama, prijateljima, kao i anonimnim nailaznicima; ređaju se snovi i fantazmagorične slike, registriraju se razgovori po kavanama i sobama, po hotelima i motelima, na putovanjima i u dužem zamiranju; uvode se citati iz lektire i korespondencije s prijateljima; navode se opsežna razmišljanja u trenucima tjeskobe; nižu se zapisi iz svakidašnjeg života kao i skice za pripovijetke; ponire se u tuđe živote, koji mu se donose kao na dlanu; bez stida se razgolićuje vlastita duševna i tjelesna intima; pomjeraju se vremenski planovi; priča se o morbidnostima i ljubavima, skandalima i putovanjima...; doslovno, Mirko Kovač "crpi iz svega", a ponajviše iz vlastita života. Međutim, ovakva raznovrsnost diskurzivnih planova – u rasponu od pripovijetke do eseja, od filozofiranja do pjesništva, od faktografskih dnevničkih bilježaka do nesumnjivo fikcionalne autobiografije – nipošto ne djeluje kao nasilni spoj. Reklo bi se, na osnovu svega, da Kovač ovdje izmišlja neki svoj tip romana, kad ne bismo znali da su slične avangardne tehnike već ozakonjene, nap. u prototipu što ga predstavljaju Rilkeovi Zapisi Maltea Lauridisa Briggea. Snažna individualnost koja svakoj diskurzivnoj vrsti nameće "jedinstveni ton pjesničkog kazivanja" oslobađa dovoljno energije da sve ono , što je naizgled raspršeno, bude privučeno istome jezgru. Uspoređujući ga sa spomenutim velikim primjerom i uzorom, želim samo naglasiti da je Uvod u drugi život dostojan te komparacije, budući da po svemu predstavlja jedno od najoriginalnijih i najupečatljivijih romansijerskih ostvarenja proteklih godina.
Igor Mandić, NIN, 5. veljače 1984.

Smjenjuju se, tako, reminiscencije na djetinjstvo i roditelje, opisi susreta s raznim poznatim, javnim i poimence spomenutim osobama, prijateljima, kao i anonimnim nailaznicima; ređaju se snovi i fantazmagorične slike, registriraju se razgovori po kavanama i sobama, po hotelima i motelima, na putovanjima i u dužem zamiranju; uvode se citati iz lektire i korespondencije s prijateljima; navode se opsežna razmišljanja u trenucima tjeskobe; nižu se zapisi iz svakidašnjeg života kao i skice za pripovijetke; ponire se u tuđe živote, koji mu se donose kao na dlanu; bez stida se razgolićuje vlastita duševna i tjelesna intima; pomjeraju se vremenski planovi; priča se o morbidnostima i ljubavima, skandalima i putovanjima...; doslovno, Mirko Kovač "crpi iz svega", a ponajviše iz vlastita života. Međutim, ovakva raznovrsnost diskurzivnih planova – u rasponu od pripovijetke do eseja, od filozofiranja do pjesništva, od faktografskih dnevničkih bilježaka do nesumnjivo fikcionalne autobiografije – nipošto ne djeluje kao nasilni spoj. Reklo bi se, na osnovu svega, da Kovač ovdje izmišlja neki svoj tip romana, kad ne bismo znali da su slične avangardne tehnike već ozakonjene, nap. u prototipu što ga predstavljaju Rilkeovi Zapisi Maltea Lauridisa Briggea. Snažna individualnost koja svakoj diskurzivnoj vrsti nameće "jedinstveni ton pjesničkog kazivanja" oslobađa dovoljno energije da sve ono , što je naizgled raspršeno, bude privučeno istome jezgru. Uspoređujući ga sa spomenutim velikim primjerom i uzorom, želim samo naglasiti da je Uvod u drugi život dostojan te komparacije, budući da po svemu predstavlja jedno od najoriginalnijih i najupečatljivijih romansijerskih ostvarenja proteklih godina.
Igor Mandić, NIN, 5. veljače 1984.